U Hrvatskoj, sve po starom. Premijer Sanader najavio je zamrzavanje plaća u 2009. godini, a slijede ga i gospodarstvenici. Naoko, nude nam stagnaciju, kako bi svi skupa prebrodili "teška vremena". Što uopće znači to "zamrzavanje plaća"? Pa vjerojatno to da se u 2009. godini plaće neće nominalno povećavati.
Lukavo nam po običaju ni oni, a ni mediji, ne spominju činjenicu da su već godinu dana plaće debelo zamrznute, debelo ispod nule. Hrvatska je i inače poznata kao zemlja s vrlo niskim rastom plaća u odnosu na druge tranzicijske zemlje. Dok su drugdje plaće na godišnjoj razini realno raste 10, 20, pa i više od 30 posto u određenom periodu, u zemlji doktora Sanadera realan rast plaća je uglavnom bio mizeran i kretao se ispod 5 posto, a najčešće je ovisio o inflaciji. Kad je krajem 2007. godine inflacija došla na 6 posto, a kasnije i na više, realan rast plaća se pretvorio u realan pad plaća, i kao takav se zadržao kroz cijelu 2008. godinu. Od kraja 2007. godine mi po svim mjerilima svi skupa živimo gore nego prije, a sad nam govore da će prava kriza nastupiti tek 2009. godine?
O kakvom se sad zamrzavanju govori, kad minimum potreba nalaže bar usklađivanje plaća s troškovima života? I to formalno usklađivanje, jer troškovi života obuhvaćaju sve, a ne ono najvažnije, a to su hrana, energenti i komunalne usluge, što poskupljuje puno brže od prosjeka.
Ako nam zadnji podaci ukazuju na nominalni rast plaća od 6,5 posto, a rast cijena hrane od 13,1 posto, jasno je da živimo sve gore i to ubrzanim tempom. Zamrzavanjem plaća na nominalni rast od nula posto ubrzali bi umiranje dvostruko.
Inače, zadnji podaci za Sloveniju govore o 3,1%-tnom realnom RASTU plaća...
Kako se usuđuju govoriti o zamrzavanju rasta plaća? To je "New deal"? Zar pitanje kmetstva nismo riješili još tamo 1848. godine?